Tom Clancy’s H.A.W.X. -A Đe ste, sokolovi!

A Đe ste, sokolovi!
“Šta ti je, hoćeš da završiš u hitnoj?“ pita mene moja žena. Povod za to pitanje je bio žestok udarac glavom u donju stranu stola dok sam, stenjući, pokušavao da dohvatim džojstik.

Da, džojstik. Ako niste jedan od stotinjak postojećih zaljubljenika u simulacije letenja (svemirske ili one “zemaljske“), za vas je džojstik vjerovatno samo mistična sprava iz mračne igračke prošlosti, praćena neopisivo rudimentarnom grafikom i kasetofonima koji bez čačkanja šrafcigerom nisu htjeli da učitaju ni Turbo 250, a da igre i ne spominjem.

Kakva su ovo vremena došla, kada takav fantastičan komad gamerske tehnologije kao što je force feedback džojstik sa desetak programabilnih tastera i kliznom polugom za gas stoji zaboravljen pod stolom, u plastičnoj kesi iz supermarketa koja snagom crne rupe neumoljivo privlači prašinu? Pa da mi je neko prije dvadeset godina pokazao makar i samo sliku ove sprave koju skoro svaki dan bar četiri puta nehotično šutnem nogom, mislim da bih doživio fras i odbio da jedem, pijem i dišem dok ne dobijem priliku da je makar isprobam uz Elite!
I kad samo pomislim sa kakvom sam ja kantom od džojstika odigrao kompletnu dinamičku kampanju u F-16 Combat Pilot na Atariju, prije tačno dvadeset godina...

Samo uzmi veći čekić
HAWX (ponovo odbijam da koristim tačke iza svakog slova) je simulacija letenja (više letenja nego simulacija), sa naglaskom na pucnjavi i akciji za koje su Top Gun egzibicije Toma Cruisea i Vala Kilmera samo blaga uspavanka. Naravno, čim se u istoj rečenici koriste pojam “simulacija letenja“ i referenca na film kakav je Top Gun, najosnovnija dedukcija nam govori da je neko vjerovatno veoma rano u procesu pravljenja dotične “simulacije“ ščepao realizam za krzno na vratu, odnio ga iza komunalnog granapa i bez većeg okolišanja ga do smrti umlatio daskom sa hrđavim ekserom na jednom kraju, ostavivši leš kao gozbu muhama i mravima.

Teško je drugačije objasniti činjenicu da na jednom, istina prekrasno modeliranom i teksturiranom F-16 Fighting Falcon ili sličnom lovčiću, možete ponijeti 50 raketa zrak-zrak i bar još toliko ostalog naoružanja za razbijanje ciljeva na tlu. U stvarnosti, to ne biste mogli utrpati ni u ovećeg bombardera. Ali, dobro sad... To samo znači da je naglasak zaista na zabavi, a ne na tačno određenom otklonu zakrilaca, vertikalnoj brzini, uglu prilaza i kompenzaciji bočnog vjetra, dok sa pola stajnog trapa i bez jednog motora slijećete na nosač aviona usred noći, po magli, snijegu i bez instrumenata, škiljeći kroz naprslinu na savršeno simuliranom viziru kacige u kojem, kada je spušten, vidite i odsjaj vlastitih očiju.

Glasaj ili pucam!
Elem, posao nam je da popunimo letačko odijelo, cipele i kacigu gospodina po imenu David Crenshaw. Kao član uber-elitne letačke jedinice HAWX, posao mu je da zatire neprijatelje demokratije, dok istu isporučuje ekspresnom raketnom poštom. Elem, praktično isti lik kao i svi ostali plavooki ljepotani četvrtaste vilice iz ergele daidže Sama i amidže Clancyja. Mitchel iz Ghost Recona, a vjerovatno i Sheppard iz Third Echelona su našem Davidu kolege. Razlikuju se samo po alatima koje koriste za širenje i kultivisanje demokratije (metak, nož i projektil zemlja-zrak, respektivno).

Međutim, avaj, ekonomska kriza ili neka slična nepogoda, kao što je sveopšti mir u svijetu, natjerala je US Air Force da raspusti HAWX, vjerovatno zbog prevelikih troškova za RayBan sunčane naočale. Naš ti David, ne budi lijen, povede sve svoje pajdaše za ručice i regrutova se u PMC, koji, i pored sličnosti sa zastrašujućom skraćenicom PMS, ipak predstavlja nešto mnogo benignije i bezopasnije – zapravo se radi o privatnoj vojnoj kompaniji.

U slučaju našeg heroja, to je naravno najveća i najjača plaćenička institucija, pod nazivom Antares, koja za pare obavlja posao vojnih snaga u nekoliko zemalja. Da ne dužim, Antares se u neka doba promangupiše i usudi da napadne čak i sveto američko tlo, što David i njegova raja dakako neće trpjeti, pa će se vratiti majčici Americi i u ponovo okupljenoj HAWX ekipi kazniti zle megalomane pomoću prazničnim vatrometom napunjenih sondi za uspostavu i ekspanziju demokratije. USA! USA! USA!

Let iznad bombinog gnijezda
Uh, na trenutak sam zaboravio da Buš(ni) Džunior više nije predsjednik... Pa dobro, ni gospoda koja su pravila ovu igru toga svakako nisu svjesna, ali nije važno. Mnogo je važnije da i pored totalno blesave premise i priče, HAWX nije ništa drugo do puna vreća zabave. Ako mi ne vjerujete, isprobajte demo.
Čitava šuplja priča oko priče, oko ERS iliti Enhanced Reality Systema, koji je navodno nešto bolje od tople vode, iako se zapravo radi samo o ekvivalentu početničkih pomagala koja možete po želji isključivati, oko fotorealističnih tekstura mnogobrojnih aviona i milimetarske preciznosti predjela iznad kojih letite, sve je samo to – šuplja priča.

Dobro, lijepa grafika svakako pomaže, isto tako kao i mogućnost da sa avionom izvedete manevar koji se zove, pazi sada, drift (bukvalni avionski ekvivalent skretanja pod ručnom. Ne, ne šalim se! – op.aut.). Lijepo je što ne morate da se zamarate polijetanjem i slijetanjem. Lijepo je i to što imate dovoljno vatrene moći da sami samcati u jednom polijetanju uništite ekvivalent zračnih i oklopnih snaga kompletne bivše Jugoslavije.

Ali, najljepše je što već nakon svega minut ili dva, ono što vidite na ekranu apsolutno zaokuplja vašu pažnju i vi ostajete u onom divnom tupilu kojem svi mi gameri zapravo težimo. Neprosvećenim nesretnicima to izgleda skoro groteskno: polutovorena usta, staklasti pogled, plitko disanje, grozničavi pokreti ruku. Ehe, ali zato mozak radi hiljadu na sat!

Zalomi nalijevo
HAWX je super, zato što prikazuje zračne bitke kakvim smo ih zapravo zamišljali gledajući sve te filmove kao djeca. I zato nije važno odsustvo realizma, jer je zabava definitivno tu. Situacije eskaliraju zastrašujuće brzo i prije nego što imate vremena da kihnete, već ste u vrzinom kolu sa još desetak drugih aviona, dok se tlo, nebo, oblaci, sunce i vodene površine vrtoglavom brzinom smjenjuju pred vašim očima, a čitav prostor bitke postaje ispunjen klupkom pamučastih zmijolikih tragova iz raketnih i avionskih motora.
Eksplozije se nižu u nepravilnom ritmu, dok vam neprekidna, veoma dobro urađena i – kakve li ironije – realistična komunikacija sa radio veze uporno odvlači pažnju i bori se za moždane cikluse, dok drugim uhom registrujete stalno vrišteće alarme izazvane neprijateljskim raketama koje vam se neumoljivo približavaju sa svih strana. Nakon postizanja zračne nadmoći, na red obično dolazi eliminacija mahom bespomoćnih meta na tlu.

Papirni avion
Sve u svemu, ovo je čisto akciona igra, jedan adrenalinom nabijeni plitki spektakl čiji su samo najosnovniji temelji zasnovani na kakvom-takvom realizmu, čiji se uticaj završava sa satelitski snimljenim prekrasnim lokacijama, vizuelno preciznim modelima i nazivima aviona i oružja. Sve ostalo, od količine oružja koje nosite, preko fizike letenja i egzibicija koje možete izvoditi, do same pozadinske radnje, čista je fantastika.

Iako je apsurdan i ismijavanja vrijedan svaki pokušaj da se ovakvom scenariju i priči pristupi ozbiljno, kao što je to ovdje pokušano, nedostatak pretencionizma u samom gameplayu je za svaku pohvalu. I zato HAWX preporučujem kao odličnu diverziju, da se malo odmorite od svih tih shootera, RPG-a i strategija, pa čak i od bezbrojnih simulacija vožnje. Dakle, nabavite ili pozajmite bilo kakav džojstik i zabavite se nečim malo drugačijim. Prijaće vam!
Izvor sa info.ba